Desinić se spominje prvi put negdje oko 1334.g. u statutima zagrebačkog Kaptola, pod imenom "Ecclesia sancti Gheorgii de Zothla"  kao sjedište rimokatoličke župe sv.Jurja. U XV. stoljeću vlastelinstvo nad naseljem, poglavito dvorcem Velikim Taborom, pripadalo je grofovima Celjskim, do njihove pogibelji. Kasnije postaju vlasnici grofovija Ratkay... 

    Sam Desinić karakterističan je kao malo zagorsko neurbano mjesto, s prostranom gotičkom crkvom sv.Jurja na mjesnom trgu, uz čovjeka seljaka koji se mučio radeći cijeli dan na zemlji sa vrlo skromnim mogučnostima. 

Tipična obitavališta su bile drvene kućice, pokrivene slamom te karakterističnim svijetlo plavim interijerom.
"Odobrenje od Zemaljske vlade i biskupskog stola za otvorenjem nove župne crkve u Desiniću,g.1902" 
 
 
     
 
 
 

   Prvi pisani tragovi popisa stanovništva općine Desinić potječu iz godine 1823. iz najstarije župne knjige "Status animarum" za župnikovanja Johanesa Sepoka i kapelovanja Josipa Strittoffa.

Školstvo je uvedeno tek 1843.g., uveo ga je orguljaš Mihalj Šibl iz Zlatara, postavši prvi učitelj u Desiniću. Od 1869.godine učiteljsku službu vodi Juraj Prejac, rodom iz sv.Margarete kod Ptuja, inače otac poznatijeg Jurice Ðure Prejca. Školu je počela graditi općina Desinić još 1864. godine, a dograđena je 1865.g., kad počinje i nastava. U vrijeme kraljevine Jugoslavije u osnovnoj školi u Desiniću postoji društvo "Jugoslavenskog Sokola". Društvo je bilo vrlo prosrpski orijentirano. Djecu su tjerali u tu društvo, tako je g.1934. učenik Juro Papić iz Jalšovca Donjeg ugrizao učitelja Meštrića za potkoljenicu dok ga je ovaj tukao, zbog neažuriranosti u društvu"Sokol".   

   U to vrijeme najpoznatiji desinčanec trgovac Željko Hohnjec gradi dizel-električnu centralu, vodovod sa vodocrpnom postajom i spremnikom na bregu iznad Lugarića, modernu farmu sa silosima te voćnjake.

 
 
 

Godine 1942. na proljeće u Desinić dolazi ustaški tabornik Masnec, kao jedini domaći ustaša. Većinom učitelji prelaze na partizansku stranu, najaktivniji u suradnji sa partizanima je bio Josip Štimac-Učo. Desinić u drugom svjetskom ratu nije puno stradao.

       Poslije rata vladala je velika neimaština u Desiniću, tada gubi status općine i postaje mjesna zajednica. Počela je nacionalizacija i tkz. agrarna reforma, tako da danas imamo jako puno rascjepkanih zemljišta i domaćinstva.

     1945. osniva se Seljačko nabavno-potrošačka zadruga. Osnuju se i seoske zadruge (Trnovec,Jelenjak,Košnica,Gaber i Ravnice), koje se 1961.g. udružuju u jedinstvenu Poljoprivrednu zadrugu Desinić, kao pravni nasljednik Vinogradarsko-vinarske zadruge osnovane 1931.g. Zadruga postaje nosioc ekonomskog rasta MZ Desinića pa time i centar političke i financijske moći Desinića.

      Desinčani su sredinom šezdesetih pa sve do osamdesetih godina 20.st. iseljavali trbuhom za kruhom, u zemlje zapadne Europe, Ameriku ili Australiju..